Poput tolikih mojih vrsnjaka i ja sam u dvadesetima znao da nesto nije u redu s nacinom na koji je generacija mojih roditelja (i generacije prije njihove) gledala na strukturu obitelji i odgoj djece.
U narednom desetljecu obrazovao sam se za zvanje obiteljskog terapeuta — radio sam s takozvanom neprilagodenom djecom i mladima te s grupama samohranih majki — i shvatio da moji stavovi o obitelji i odgoju djece nisu ni bolji ni gori od stavova mojih roditelja. Nasa su misljenja, u stvari, imala iste kljucne slabosti. Prvo, nedostajala im je eticka supstanca. Drugo, zasnivala su se na arogantnoj i iskljucivoj pretpostavci: neki su ljudi u pravu jer se ponasaju u skladu s ispravnim stavovima, a drugi u krivu jer se ponasaju u skladu s pogresnim stavovima.
Te su krajnosti bile svojstvene i povratnim informacijama koje sam dobivao od kolega i klijenata. Neki su mislili da sam dobar u tome sto radim, drugi da nisam. Naivno sam vjerovao da sam siguran dok je prva grupa u vecini. Trebalo mi je vremena da shvatim kako sam trebao slusati one iz druge grupe. To se nije dogodilo sve dok nisam postao otac i iskusio vlastiti nedostatak kompetencije. I u tom trenutku pocinje moje ucenje. Do tada sam tek sakupljao iskustva...